ArtCaffe

Boris je rođeni Zagrepčanin, docent je na Studiju novinarstva na FPZG-u te  dugogodišnji publicist i književnik. Ono što često ispusti u svojoj biografiji jest  činjenica da je prvo završio Geodeziju pa tek naknadno studirao književnost i okrenuo se društvenim znanostima. Bio je urednik u Vijencu, Zarezu i Nacionalu te u nizu časopisa za kulturu i književnost, a i danas aktivno piše za više različitih medija. Studirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je šest knjiga umjetničke, esejističke i znanstvene proze. Kao kolumnist prati društvene i medijske fenomene i pokušava naći smisao u onome što se čini besmislenim.

Govoreći o tome zašto se opredijelio upravo za ono što danas radi, Boris je rekao: “Lajav sam po prirodi. Ljetovali smo na Rabu kada sam imao pet godina, možda i manje. Uporno sam pričao, a roditelji su me zamolili da zašutim barem nakratko. Kako kad imam toliko puno za kazati? Predložili su da do nekog bora šutim, a da ih onda sažeto izvijestim o čemu razmišljam. Zbilja sam ušutio, no misli su se nakupljale i rekao sam da ne mogu šutjeti. Osjećao sam se kao da bih eksplodirao, ako bih šutio. Ne znam ništa raditi, oličiti stan, utičnicu promijeniti…”. Osvrćući se na studij geodezije i zašto se odlučio prvo za njega, rekao je da su “poneka inženjerska znanja možda preostala, no uglavnom su iščezla. Otac je bio geodet i sviđao mi se rad na svježem zraku, mjerenje i slično. Iako moj otac nikad nije neumjereno pio, uvijek se na terenu popije i poneki gemišt. Taj mi se poziv sviđao, no nisam bio siguran da je to za mene prikladno. Završio sam studij geodezije, malo sam se time i bavio, no vidio sam da sam loš inženjer, pa sam odlučio biti loš novinar, jer taj posao ipak volim. Diplomirao sam s 26 godina, a s 29  sam počeo od nule. Upisao sam Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a morao sam od nečega živjeti. Počeo sam pisati za novine i to mi je odlično krenulo”.

Kako je počeo raditi za medijske kuće? “Za rata je bilo mnogo novinara u Hrvatskoj. Svi su tražili prevoditelje, no bio sam u vojsci, ali imao sam prijateljicu koja se time bavila i bila je uspješna u prevođenju. Imala je nekako pozitivan stav prema meni pa kad bi imala viška ponuda, preporučila bi mene. Prevođenje je odličan posao, potrebno je poznavanje engleskog jezika, ali i snalažljivost. U Karlovcu sam bio 1995. godine, baš kada je oslobođen Bihać i dolazile izbjeglice iz Velike Kladuše. Englezi su htjeli raditi intervju s Fikretom Abdićem, ali je bilo nemoguće doći do njega. Javio sam se majci i u razgovoru joj spomenuo kako traže od mene da nađem Abdića, a ona mi je rekla kako je u Hotelu Palace, pročitala je to u novinama. Zato uvijek studentima savjetujem da razgovaraju i pitaju svoje majke o raznim temama, jer i one mogu biti i izvor. Zavrtio sam nekoliko brojeva  i Abdić nam se javio, bio je već u Rijeci, sjeli smo u automobile i otišli napraviti intervju. Urednici su bili zadovoljni, a ja sam razmišljao da bi bilo u redu da majci dam postotak od honorara. Rat je završio, posvetio sam se studiju i tiskanom novinarstvu, i tu sam se pronašao. Nisam se više bavio televizijom, iako sam upravo radeći za nju najviše zadađivao.”