Boris Ljubičić: Dok kreiram nova vizualna rješenja u svom studiju, osjećam se kao lav u kavezu
Boris Ljubičić jedan je od naših najpoznatijih dizajnera, čovjek koji je stvorio mnoge vizualne identitete koje danas prepoznajemo kao uobičajene, također vizualni prosvjetitelj, najmlađi od mnogobrojne djece, iznikao iz malog mjesta, ali, kao što znamo, sve velike rijeke izviru upravo u provinciji. Što pamti iz svojih rodnih Glavica, tko su bili svi njegovi očevi, kad i kako je dobio prve boje, što ga je uopće privuklo u svijet vizualnog, tko i kako mu je „polizao“ prvu sliku i još mnogo drugih zanimljivosti pogledajte u ArtCaffeu.
Pogledajte emisiju na našem Youtube kanalu i kliknite subscribe:
Boris je odrastao u sinjskom kraju kao najmlađe dijete u mnogobrojnoj obitelji, tako da su sva njegova starija braća na određeni način dijelili i ulogu oca, brinući se o svom mnogo mlađem bratu. Od malih nogu bilo je jasno da je iznimno talentiran za crtanje i, zahvaljujući bratu koji je otišao u inozemstvu, dobio je svoj prvi pravi komplet opreme za slikanje. Tako je počeo raditi svoje prve slike, a prva je stradala jer ju je doslovno polizao njihov magarac.
Boris Ljubičić dizajner je vizualnih komunikacija, diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968., a od kraja šezdesetih prošlog stoljeća do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata.
Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih sedamdesetih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira za gospodarstvo, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će sljedećih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO. Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII. mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), Hine (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže (1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Ministarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta “Ruđer Bošković” (2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovu opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka devedesetih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nositelja prepoznatljivosti njezinih institucija, gospodarstva i drugih pojavnosti. Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija itd. Član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn prepoznat je na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja.
Autor: Žana Begić
Fotografije: Ivan Mihaljević/Unimedia/Opis film