Goran Končar: Djetinjstvo su mi obilježili odrastanje uz more, ali i velikani poput Matačića, Papandopula, Klime…
Goran Končar, volinist, koncertni majstor, profesor, umjetnik s međunarodnom karijerom… U ArtCaffeu govori nam koja je njegova veza s Rijekom, kako je počeo svirati violinu, tko je sve u njegovoj kući svirao klavir, kakva su mu sjećanja na odrastanje uz more, zvukove juga i gdje su završili svi njegovi tadašnji prijatelji. Kako je upoznao velike umjetnike, od Borisa Papandopula, Josipa Klime, Lovre pl. Matačića, Vesne Matetić Ronjgov… Pogledajte ovaj jedinstveni intervju s ekskluzivnim informacijama o životu i karijeri maestra Končara!
Pogledajte emisiju i ne zaboravite kliknuti Subscribe kako biste lakše pratili buduće objave.
Goran Končar djetinjstvo je proveo u Rijeci, a zbog nastavka školovanja vraća se u Zagreb. Nakon Muzičke akademije imao je prigodu dodatno se usavršavati po svijetu, što mu je otvorilo i profesionalne angažmane te je radio s najprestižnijim umjetnicima diljem svijeta. Šira javnost maestra Končara poznaje kroz njegovo djelovanje sa Zagrebačkim kvartetom, ali važno se prisjetiti da je bio i koncertni majstor Royal Philharmonic Orcestra u Londonu te naših domaćih orkestara kao što su Simfonijski orkestar HRT-a te Zagrebačke filharmonije, a djeluje i kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali i diljem svijeta.
O Goranu Končaru
Diplomirao je i magistrirao violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Moskovskome konzervatoriju. Usavršavao se kod L. B. Kogana i H. Szerynga, radio u inozemnim (Royal Philharmony Orchestra, London) i hrvatskim orkestrima (Zagrebačka filharmonija i dr.). Član je Zagrebačkoga kvarteta i profesor na Muzičkoj akademiji. Nastupao je kao solist u mnogim zemljama Europe, Australiji, SAD-u, Japanu i dr. te snimio velik broj ploča u Engleskoj, Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj.
O instrumentu na kojem svira
“Danas sviram na violini Joannes Baptista Guadagnini iz 1753. godine, ona je iz Alte Cobo zbirke,
procijenjena je na milijun i pol eura, dakle, iznimno je vrijedan instrument. Treba napomenuti da ‘taj komadić drveta’, a tu se ponovno moram vratiti na standarde i kriterije i podsjetiti na činjenicu da su ne samo Stradivari, nego svi majstori koji su uz njega radili i živjeli, imali takve kriterije i standarde da danas nitko kad se na instrumentu promijeni signatura ne može sa sigurnošću reći tko ga je napravio. Ne ide uvijek sve nabolje u ovom našem svijetu, ali ako želimo nešto sačuvati, moramo zadržati standarde. Nažalost, to se kod graditelja violina nije dogodilo i ovo je sad jedna stoljetna bitka da se utvrde standardi i da se vrati instrumentu njegov savršeni i najširi raspon zvuka. Zašto mi to danas ne možemo postići? Jednostavno, svi naši majstori bi to znali, ali im je netko trebao pokazati kako se to radi. Trebalo bi dobro promisliti kako vratiti to umijeće da bi i danas netko mogao svirati kao Jasha Heifetz.
Mi imamo nekoliko majstora, to su ljudi koji puno i samozatajno rade, o njima se malo zna i upravo zbog njih na svima nama koji se time bavimo leži ne samo odgovornost nego i poticaj da im omogućimo usavršavanje. Cijene starih instrumenata prešle su sve ljudske norme tako da banke kupuju vrijedne instrumente i posuđuju ih nama, a i kolekcionari su spremni prodati je i za stoti dio njezine vrijednosti kad je netko zaista treba.
Čini mi se da ta situacija neće vječno trajati jer uvijek se otkrivaju neki novi elementi, diskutira se je li za savršeni zvuk violine najvažniji lak ili drvo, no danas je općenito prihvaćeno da je najvažnije, kao i na drugim područjima, tome posvetiti svoj život.”
Autor: Žana Begić
Fotografija: Ivan Mihaljević Unimedia/Opisfilm
