„Ja sam ona koja nisam“: Pomalo zamorna, ali ipak tipična magellijevska predstava
Piše: Boris Homovec
Foto: ZKM/Marko Ercegović
Publika je s oduševljenjem i stojećim ovacijama ispratila glumačku i autorsku ekipu na prvoj ovosezonskoj premijeri „Ja sam ona koja nisam“, praizvedbi dramskog teksta Mate Matišića, koji dramaturški potpisuje Željka Udovičić Pleština, a redateljski veteran Paolo Magelli. Riječ je o tri jednočinke, o tri generacije žena, u tri životne dobi: na pragu života, u srednjim godinama i starosti, koje se bore s životnim izazovima svakodnevice, u aktualnom hrvatskom društvu kakvo danas jest, ogrezlo o korupciju, mafiju, prostituciju, malograđanštinu, dvostruki moral, istine i laži…
U prvom, najslabijem činu, „Hrvatska Lolita“ pratimo priču o tipičnom hrvatskom društvenom moćniku iz Zagore, upletenom u mafiju, kriminal i prostituciju, kroz noćni bar koji vodi u kojem goste animiraju mlade „seksi plesačice“. U ovom dijelu autor kao da se bavi devedesetima prošlog stojeća u Lijepoj našoj, a ne 21. stoljećem. Posebice iritira prenaglašena, prekarikaturalna gluma Milivoja Beadera kao moćnika Jerkice te nepotrebne Magellijeve jeftine provokacije, poput mokrenja nasred scene Anđele Ramljak (inače odlične kao plesačice Nikoline).
Drugi čin „Porno film“ najbolji je dio predstave u kojem isprva pratimo prijateljski odnos uspješnoga ginekologa i mladoga glazbenika u stanu prvoga, no dramedy nastaje u času kad se u njihov odnos uplete zgodna kućna pomoćnica Ruža, koja u tajnosti kao Rosa snima porno filmove sa sado-mazo tematikom, ima brojne sljedbenike na društvenim mrežama, a prijepodneva najčešće provodi u stanu i ordinaciji ginekologa, koje čisti svaki tjedan, u erotskom strastvenom odnosu s glazbenikom, dok su ginekolog i njegova supruga odsutni. Vrhunac zabave unosi izvrsni Filip Nola kao susjed, koji se žali uime ostalih susjeda iz zgrade jer kroz tanke zidove svakodnevno slušaju krikove zadovoljene kućne pomoćnice. No, drama započinje u trenutku kad shvatimo da su svi oni, zapravo, glumci tijekom jedne kazališne probe, kad redatelj, ujedno i glavni glumac u jednoj erotskoj sceni, prijeđe granicu i krene napastvovati kolegicu, čime predstava postaje angažirana. Lucija Šerbedžija, Frano Mašković i mladi Ugo Korani perfektan su trojac u ovoj scenskoj igri istina i laži.
U trećem dijelu naslovljenom „Žena djevojčica“ nastavljamo pratiti glumicu (Šerbedžija), ali sada u njezinu obiteljskom okruženju sa svekrvom, propalom pijanisticom ovisnom o alkoholu, svekrom i suprugom, rastrganima između nesretnih, depresivnih i suicidalnih roditelja. U ovom dijelu briljira Urša Raukar kao psihički rastrojena zagrebačka milostiva, no iako se na scenu vraćaju i neki likovi iz prvog dijela, predstavi nedostaje crescendo na kraju. Redatelj se nikako ne može osloboditi istih zamornih ustrajanja iz predstave u predstavu: nepotrebnih pretrčavanja scene, prekarikaturalnosti nekih epizodnih likova, bespotrebnom guranju dijelova scenografije usred scene i povremenom urlanju protagonista…
Predstava, u kojoj treba pohvaliti odličnu kostimografiju Marite Ćopo i solidan zekaemovski ansambl, s trajanjem koje sa stankom prelazi tri sata, definitivno je preduga i na trenutke postaje zamornom. No, sa svim navedenim, ostaje i dalje tipično magellijevska, iako daleko od njegovih najboljih, najzrelijih i najspektakularnijih predstava iz osamdesetih, kad je redatelj bio na vrhuncu kreativnosti i lucidnosti.
