ArtCaffe

Autor: Zvonimir Despot

(Tekst je prenesen uz dopuštenje autora s njegova bloga)

Nedavno je u nakladi moje nakladničke kuće izašla knjiga “Ivo Andrić. Kronika jednog beščašća”, i s podnaslovom “Politički i diplomatski životopis Ive Andrića”, autora Davora Kristića. Ovo je prva knjiga u Hrvatskoj koja bez kompleksa razotkriva mit o Ivi Andriću budući da dosad nijedan hrvatski autor na ovakav način nije objavio kritički pristup Andrićevom diplomatskom i političkom angažmanu. Činjenice o Andriću koje su bile skrivane od šire javnosti uključuju njegove programe etničkog čišćenja Albanaca muslimana i Turaka u Kraljevini Jugoslaviji, Andrićevo poticanje na ubijanje pristaša republikanizma u Zagrebu 1918., njegov zaziv atentata na Stjepana Radića, Andrićevu pohvalu Hitleru koji „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, Andrićevu potporu četničkom vođi Draži Mihailoviću, njegovu osudu Savke, Tripala i Stepinca, traženja od Krleže da u enciklopediji izostavi da je hrvatskog podrijetla, uz Andrićevo veličanje Staljina i Tita. Knjiga predstavlja dosad u Hrvatskoj nezabilježen pristup Andrićevom diplomatskom i političkom djelovanju, potkrijepljena izvorima iz književne građe i arhivskih materijala. Osvrt na knjigu objavio je srbijanski pisac Muharem Bazdulj na web portalu Radio televizije Srbije pod naslovom “Uzorna kompilacija tračeva i kleveta o Ivi Andriću: Denuncijacijama protiv sekularnog kulta”. U dva sam navrata slao e-mail s molbom da objave reakciju na njegov tekst, ali nisam dobio nikakav odgovor, niti su objavili moju reakciju. Stoga je objavljujem ovdje. Izdvajamo nekoliko činjeničnih propusta u Bazduljevom osvrtu koji dokumente, pisma i svjedočenja Andrićevih suvremenika smatra fantazmagorijama. Odmah se nametnulo ključno pitanje: je li Bazdulj uopće pročitao dokumente o Andriću? Naime, Bazdulj piše da su u knjizi „Ivo Andrić – kronika jednog beščašća“ zapravo „izmaštane Andrićeve simpatije za nacizam i Hitlera“ te istodobno smatra stručnim beogradskog prof. Dušana Glišovića. Međutim, upravo se u Glišovićevoj knjizi „Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći Rajh 1939-1941″ nalaze brojne njemačke bilješke koje pohvalno govore o Andrićevim pozitivnim stavovima o nacionalsocijalizmu.

U knjizi “Ivo Andrić, kronika jednog beščašća” citira se prof. Glišovića i njemačke dokumente na nekoliko mjesta kada je riječ o Andrićevim simpatijama za nacističku politiku, stoga je nelogično da Bazdulj smatra kako je riječ o mašti. Bazdulj ne spominje Andrićeve pohvalne eseje o vanjskoj politici Hitlerove Njemačke koje je objavljivao potkraj 1930-ih godina u diplomatskom časopisu “XX vek” pod pseudonimom Patrius. Za svog života Andrić nije javno zanijekao korištenje tog pseudonima. Službeni  je Berlin Andriću dodijelio odličje ‘Veliki križ Reda njemačkog orla’, a u izvješću njemačkog poslanika u Beogradu iz 1939. godine, o Andriću se navodi kako je „za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, uvijek održavao vrlo prisne odnose s poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike“. Jugoslavenski premijer Cvetković posvjedočio je kako je upravo Andrić obavio konačni pregled njemačkih nota prije potpisivanja pristupa Trojnomu paktu u Beču. Sve njemačke bilješke tog doba pozitivno govore o Andriću, a ako ne vjeruje meni, neka Bazdulj pročita knjigu profesora Dušana Glišovića na kojeg se poziva. Bazdulj misli da je Andrić potvrdio svoj negativan stav o talijanskom fašizmu 1920-ih godina, međutim, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova Andrić je izravno sudjelovao u pregovorima s Mussolinijevim ministrom grofom Cianom 1939. godine, kada se razgovaralo o podjeli Albanije između fašističke Italije i Kraljevine Jugoslavije. Andrić je pružio potporu podjeli Albanije s Musssolinjevom Italijom,  a pojedinosti je napisao u svom Elaboratu o Albaniji u kojemu je na koncu pozvao na etničko čišćenje Albanaca muslimana. Nije fantazmagorija, kako to piše Bazdulj, da se u ožujku 1914. Aleksandar Karađorđević tijekom posjeta Državnoj štampariji u Beogradu u odvojenoj sobi susreo s budućim atentatorima Gavrilom Principom i Nedeljkom Čabrinovićem, nego je to navod službenog istražitelja Sarajevskog atentata koji je prenio Nikola Trišić u knjizi ‘Sarajevski atentat u svjetlu bibliografskih podataka’. Bazdulj misli da tajna organizacija Crna ruka postoji tek od 1911., te da atentator Bogdan Žerajić nije mogao biti njezin član 1910. Međutim, riječ je o zavjereničkoj skupini poznatoj još od 1903. i atentata na Obrenoviće, a koja je 1911. službeno formalizirala svoju organizaciju pod nazivom Ujedinjenje ili smrt, a kolokvijalno i dalje nazivanom Crna ruka. Atentator Žerajić je prethodno bio na vojnoj obuci u Vranju 1908. godine, a fotografiju može pronaći na internetu. Također, Bazdulj smatra kako je dezinformacija da je ubijena nadvojvotkinja Sofija bila trudna u vrijeme Sarajevskog atentata i pritom ignorira informaciju da je Gavrilo Princip ubio ženu s gotovo jednog i pol metra udaljenosti, a ne s neke distance da bi se moglo govoriti o slučajnosti. Bazdulj opravdava izostavljanje spominjanja Hrvata u Andrićevom romanu “Na Drini ćuprija” u dijelu kada se opisuje osnivanje samo srpskih i muslimanskih organizacija u Sarajevu i Višegradu u vrijeme Austro-Ugarske. No, Bazdulju bi morala biti poznata činjenica da je Ivo Andrić odškolovan stipendijama Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje potječe iz 1902. godine, a koje je imalo svoju podružnicu u Višegradu uz sjedište u Sarajevu. To je poseban fenomen kod Andrića, koji je u vrijeme Austro-Ugarske, upravo uz stipendije hrvatskog društva u BiH, završio gimnaziju i pohađao studij, a da u romanu “Na Drini ćuprija” spominje da su u BiH tog doba osnivana samo srpska i muslimanska društva. Bazdulja smetaju i prijevodi Andrića na hrvatski jezik, no već je trebao usvojiti činjenicu da je Andrić svoje najpoznatije romane o Bosni pisao jezikom kojim ne govori nijedan narod u BiH.

Zanimljivo kako Bazdulj prešućuje Andrićev pisani rad za prijam u diplomatsku službu pod naslovom „Koliko je bilo srpskih država“, u kojemu je Bosnu, Crnu Goru i Dubrovačku Republiku naveo kao dijelove srpskih država. Jednako tako ignorira i dokumente iz arhiva Saveza komunista Jugoslavije kako je Andrić za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavao Dražu Mihailovića. Bazdulj isto tako šuti i na Andrićevo sudjelovanje u pripremi Konvencije o planskom iseljavanju Turaka iz Kraljevine Jugoslavije, kao i na Andrićev poziv na etničko čišćenje Albanaca muslimana u njegovom dokumentu “Elaborat o Albaniji”. Ne denuncira Andrića privatno mišljenje autora knjige, nego Andrića denunciraju dokumenti, njegovi pozitivni stavovi o Hitlerovom nacionalsocijalizmu u kolumnama u listu „XX. vek“ i njemačkim bilješkama, Andrićevi pisani programi etničkog čišćenja Albanaca i Turaka, njegov uradak za prijam u diplomatsku službu Kraljevine SHS o susjednim zemljama kao dijelu srpskih država, svjedočenja suvremenika o Andrićevoj potpori Draži Mihailoviću i njegovi tekstovi potpore Staljinu, a koji su preneseni u knjizi „Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća“. Bazdulj ima svoju osobnu konstrukciju o Andriću te naziva lažima i tračevima povijesne dokumente i svjedočenja Andrićevih suvremenika. Kao u pitalici iz vica, vjeruje li se vlastitim očima dok se čitaju arhivski dokumenti o Andriću, ili se pak vjeruje onome što je ranije marketinški konstruirano o Andrićevoj osobi. Stoga je ključan odgovor na pitanje je li Bazdulj uopće čitao dokumente o Andriću?

Knjiga se može kupiti na https://despot-infinitus.com/proizvod/ivo-andric-kronika-jednog-bescasca/?v=fd4c638da5f8