ArtCaffe

Milka Trnina, hrvatska operna umjetnica, oduševljavala je svijet svojim izvedbama. Nakon mnogobrojnih angažmana u Leipzigu, Grazu, Bremenu, državnoj operi u Münchenu, bila je i prva Tosca londonskoga  Covent Gardena i njujorške Metropolitan Opere. Ulogom Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi stekla je svjetsku slavu, a pohvalu je dobila i od samog Puccinija.

Katarina Milka Trnina rođena je 19. prosinca 1863. u malom  moslavačkom mjestu Vezišće, nedaleko Ivanić-Grada, kao drugo dijete u obitelji Tone i Franjice Trnine. Nakon očeve smrti, u dobi od šest godina Milka odlazi u  zagrebačko Odgojilište sestara milosrdnica, a potom brigu o njoj preuzima ujak, hrvatski književnik Janko Jurković, dok majka Franjica i stariji brat Milan ostaju u Vezišću. Trnina se školovala u Zagrebu kod Ide Wimberger Brkić i na bečkom konzervatoriju u klasi Josepha Gänsbachera. Godine 1883. diplomirala je sa zlatnom medaljom, ali to nije bilo dovoljno za angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) pa je posao potražila izvan svoje zemlje. Umjetničku karijeru počela je, pak, 11. travnja 1882. na sceni Zagrebačke opere, debitiravši kao Amelija u „Balu pod maskama“ Giuseppea Verdija. Od 1883. do 1890. godine angažirana je u opernim kazalištima u Leipzigu, Grazu i Bremenu, a  1890. postaje prvakinja Kraljevske dvorske opere u Münchenu.

Princ Leopold Bavarski joj je 1895. dodijelio Ludwigovu medalju, a po njegovoj je preporuci nedugo nakon toga pozvana na formalnu proslavu krunidbe cara Nikolaja II. u Rusiji 1896. godine, gdje je 5. lipnja 1896. održala koncert pred novim vladarima. Njezina je izvedba na ruskog cara ostavila snažan dojam, posebice arija „Liebestod“, koju je Milka otpjevala na caričin zahtjev. „Liebestod“ je naziv finalne arije u glazbenoj drami „Tristan i Izolda“ Richarda Wagnera. Nakon uživanja u impresivnom glasu Milke Trnine, novi vladar Rusije Nikolaj II. joj je darovao dijamantni broš s rubinima, a carica narukvicu s dijamantima.

Milka Trnina ostaje prvakinja Kraljevske dvorske opere u Münchenu sve do 1905. godine.  U to je vrijeme često gostovala u Beču, Dresdenu, Moskvi i drugim važnijim opernim sjedištima, poput londonskog Covent Gardena. Od 1896. pjeva u SAD-u, a od 1900. u njujorškom Metropolitanu. Osim opernih nastupa, Trnina je vrlo često pjevala i kao koncertna pjevačica. Nakon velikih uspjeha na europskim i američkim pozornicama, 5. ožujka 1898. došla je na gostovanje u Zagreb kao prvakinja dvorske opere u Münchenu. Trnina je uvijek ponosno isticala svoje hrvatsko podrijetlo tako da je na novoj, tek tri godine staroj zagrebačkoj pozornici, pjevala na hrvatskom jeziku, a nakon tih nastupa HNK ju je imenovao doživotno svojom počasnom članicom. Prilikom tog posjeta Zagrepčani su joj priredili rijetko viđeno slavlje i bila je obasuta mnoštvom poklona. Budući da je i prijateljevala s velikim hrvatskim izumiteljem Nikolom Teslom, novac od oproštajne predstave dala je u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera i Teslinoj rodnoj Lici, a u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine. Također, imenovana je i počasnim profesorom Muzičke akademije u Zagrebu, a osnovan je i fond njezina imena za darovite mlade pjevače.

Afirmirala se kao jedna od najvećih interpretkinja Wagnerovih likova (posebice Izolde iz „Tristana i Izolde“). Bila je prva Kundry u „Parsifalu“, koji se 1903. izvodi u njujorškom Metropolitanu, prvi put izvan Wagnerova svetišta Bayreutha. Tim povodom zabilježen je njezin poznati sukob s Wagnerovom udovicom Cosimom Liszt koja nije dopuštala odlazak „Parsifala“ iz njemačkog Bayreutha, a Trnina je tvrdila da Wagner ne smije ostati povlastica malobrojnih jer pripada cijelom svijetu. Kritičari su smatrali da je Wagnerove junakinje pjevala onako kako je on to sam zamišljao. Premda je u prvom redu bila wagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i uloge izvan toga, pa je tako 1900. Trnina u engleskoj praizvedbi „Tosce“ u Londonu oduševila i samog skladatelja Giacoma Puccinija, koji je poslije izjavio da se nijedna pjevačica u ulozi Tosce ne može mjeriti s njom. U toj je ulozi Trnina godinu dana kasnije 1901. godine također zablistala i na sceni njujorške Metropolitan opere, često divljenje njezinim glasom je iskazivao i veliki talijanski dirigent Toscanini koji ju je pozdravljao kao “najveću svjetsku umjetnicu”.

Najbolji kritičari njezina doba opisali su je kao izrazito dramski sopran, velikog raspona i volumena. Smatrana je najvećom interpretkinjom epohe, podjednako sjajnom pjevačicom koliko i glumicom. Njezin impresivan repertoar obuhvaćao je 65 zahtjevnih sopranskih uloga, a tijekom blistave dvadesetčetverogodišnje karijere ostvarila je čak 1200 nastupa, surađujući pritom s najglasovitijim dirigentima i pjevačkim kolegama, među kojima je u nekoliko navrata bio i tenor Enrico Caruso, koji nije skrivao oduševljenje Trninom.

Veliki zaljubljenik u Wagnerova djela i glas Milke Trnine, bio je švicarski tvorničar čokolade Carl Russ-Suchard. To oduševljenje, naklonost, a možda i ljubav iznjedrilo je priču da je poznata čokolada Milka dobila ime u čast Milke Trnine.

Na vrhuncu slave, u godinama kad operni umjetnici tek daju najbolja ostvarenja, Trnina je zbog kronične upale ličnog živca odlučila da više neće pjevati pa se nakon izvedbe Walküre u Münchenu 1. rujna 1906. godine oprostila od publike rekavši: „Danas sam nastupila zadnji put!”. Tada se na nekoliko godina povukla u osamu svoje vile u bavarskom gradiću Berchtesgadenu. U Zagreb se vratila 1913. godine, gdje se skrasila na Gornjem gradu. Najpoznatije njezino boravište u Zagrebu bila je Demetrova broj 5, gdje je na prvome katu stanovala i podučavala svoje učenike. Ostatak života provela je distancirana od zagrebačke društvene scene, premda je sve te godine vrlo često i anonimno potpomagala i poučavala darovite mlade ljude. Bavila se pedagoškim radom, odgojivši nekoliko vrsnih pjevačica, a njezina je učenica neko vrijeme bila i znamenita Zinka Kunc. Dvije godine prije smrti je izjavila: „Umjetnički život je težak i mučan, svim time, da još jednom na svijet dođem i da mogu birati, ne bih drugo zvanje odabrala“. Umrla je 18. svibnja 1941. u Zagrebu od upale pluća.

Kako je umrla u jeku ratnih sukoba Drugog svjetskog rata, vijest o njezinoj smrti obišla je svijet tek nakon dvije godine.  Nažalost, Trnina nije ostavila zabilježeni trag svoje umjetnosti, dala je uništiti sve svoje snimke smatrajući ih nedovoljno kvalitetnim. Prekrasne i dragocjene kostime oporučno je ostavila kući u kojoj je počela karijeru, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a brojne zaklade kao pomoć siromašnima svjedočile su o humanom liku velike umjetnice.

Autor: Žana Begić

Foto: arhiva ArtCaffe