“Plavi cvijet“ – suptilan ženski film koji nose dvije sjajne glavne glumice
Kao prvu jesensku filmsku premijeru dočekali smo premijeru osmog dugometražnog filma „Plavi cvijet“ redatelja Zrinka Ogreste, koji se u filmografiji bavio ponajprije socijalnim, poratnim i psihološkim temama. No, u ovom filmu, po meni najboljem u karijeri, naslonio se tematski na međuljudske odnose iz ranijeg filma „Iza stakla“, koji je scenaristički potpisala Lada Kaštelan. Sada Ogresta inspiraciju pronalazi u dramskom tekstu hvaljenoga mladog dramatičara Ivora Martinića „Drama o Mirjani i ovima oko nje“, koji je uspješno igrao na pozornicama Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Hrvatskog narodnog kazališta i, odnedavno, Teatra ITD. Priča je to o trima ženama, pripadnicama iste obitelji; bake, kćeri i unuke unutar dva dana, koje imaju univerzalan problem sukoba generacija, različitih osobnosti i konstantnog šuma u komunikaciji, kojega su sve tri itekako svjesne.
U središtu priče je sudbina sredovječne Mirjane, zaposlenice u administraciji Tvornice konca, koja uoči proslave 20. obljetnice rada u istoj tvrtki i novčane nagrade za svoj doprinos kolektivu, zbraja vlastiti život, razapeta između zahtjevne majke Violete, koja je posjećuje uoči odlaska u bolnicu na kontrolu, nemoguće kćeri Veronike u pubertetu koja želi postati pjevačicom soula u Americi, bivšeg supruga s kojim godinama komunicira samo preko božićnih čestitki iz inozemstva, ljubavnika koji joj je i šef i s čijom suprugom ima pristojnu građansku komunikaciju, tri prijateljice s kojima se sastaje srijedom navečer, na piću, pričajući otvoreno o muškarcima, neznancem s kojim završi u seksualnom odnosu u njegovom automobilu, brigama oko otplate kredita, veseljem oko kupnje nove haljine i sebi i majci….
Foto: Inga Palić Vrbanec
Ogresta suptilno, fino, gotovo dokumentaristički, prati junakinju (baš poput Golika u nezaboravnoj „Ljubici“ s Božidarkom Frajt) u svim tim intimnim odnosima i dnevnim obvezama. Mirjana je tipična urbana žena srednjih godina, koja baš nema sreće s muškarcima, iako bi htjela promijeniti svoju svakodnevicu, no ona je takva kakva jest, ustajala godinama i na koju se već navikla. Suština filma zapravo je njezin odnos s dominantnom majkom Violetom, tipičnom malograđankom, koja o svemu ima mišljenje i u konstantnom je sukobu s kćeri zbog izljeva tipične majčinske ljubavi, koja se ogleda i u tome da joj pomaže u kućanskim poslovima, primjerice u donošenju zimnice, usisavanju stana, peglanju, brizi o biljkama, želji da ispeče kolače… Odnos zabrinute majke i nervozne kćeri najbolji je dio filma, a majčina rečenica: „A što sam ti ja ono važno htjela reći a sad se više ne mogu sjetiti?„, jedan je od lajtmotiva filma.
Ogresta nije igrao na sigurno, već je hrabro i riskantno za glavne junakinje odabrao dvije netipične glumice i time, naposljetku, trijumfirao. Vanja Ćirić, koja igra Mirjanu, dobila je ulogu na audiciji, a kao članica ansambla „Komedija“ nikad nije imala sreću zasjati i na daskama matične kuće, ostavši vječno u sjeni medijski eksponiranijih kolegica. Ćirić je ovom prvom glavnom filmskom ulogom zasluženo osvojila Zlatnu arenu u Puli, a njezina Mirjana, prisutna gotovo u svakom kadru, majstorski je nijansirana, odigrana perfekcionistički iznutra, bez vanjskih glumačkih trikova, duboko potisnuta i proživljena kroz svaki pogled. Ona je istodobno nezadovoljna, svadljiva, zabrinuta, zaljubljiva, odgovorna, vesela, rasplesana, požudna, ali i uplakana na kraju filma. Sve te nijanse Vanja Ćirić je sugestivno odigrala baš u svakom kadru. Ogrestina odluka da lik majke, sijede gospođe s punđom, umirovljene recepcionarke hotela u provinciji, dodijeli znatno mlađoj Anji Šovagović Despot, pokazala se sjajnom. Anja je napravila najbolju filmsku ulogu u karijeri (pored majke u „Što je Iva snimila…“ Tomislava Radića, za koju je zasluženo dobila Zlatnu arenu), no ovoljetni pulski žiri učinio je veliku nepravdu ne dodijelivši joj Arenu za epizodu. Njezina Violeta je tipična malograđanka, koja stalno nešto ima za reći i prigovoriti frustriranoj kćeri. U odličnoj je relaciji s problematičnom unukom, za koju se pravi da je razumije i kad nema pojma, koja i kad spava, sve promatra krišom da joj nešto ne promakne. I kolikogod nam kao lik ide na živce, željeli bismo je gledati još, jer ju je Anja Šovagović Despot učinila tako toplom, bliskom, ženom iz susjedstva.
Mlada Tea Harčević u roli unuke Veronike dobro se nosi sa svojim starijim kolegicama, no njezin lik stilom, izgledom i glumom previše podsjeća na Bugu Šimić u Grlićevu „Neka ostane među nama“. Fine krokije u epizodnim rolama ostvarili su Nikša Butijer, Alen Liverić, Doris Šarić Kukuljica, Arijana Čulina, Petra Dugandžić i Damir Poljičak.
Fotografija Branka Linte, stalna Ogrestina snimatelja, s dvojnim je rezultatom. Na trenutke dugim panoramskim švenkovima razbija radnju, dok je u sekvencama proslave i suočavanja glavne junakinje sa svima, na kraju filma, kamera perfektna. Nažalost, Zagreb djeluje ružno, sivo, hladno, sniman u jednom naselju preko Save, a najveće su zamjerke scenografkinji, debitantici Maji Merlić (redateljovoj nećakinji) na interijeru stana glavne junakinje koji ne prati životni stil glavne protagonistice. Kostimi Katarine Zaninović također su promašeni i dosadni. Maska Slavice Šnur djeluje prirodno, a posebna pohvala je što teškom šminkom nije previše postarala Šovagović Despot. Glazbena tema Kristijana Koščića i Dine Osmanagića je odlična, a fino se u atmosferu filma i scenu proslave uklopio i jedan Massimov hit.
Unatoč nekim rupama u scenariju (nikad ne doznamo gdje živi Violeta), ponekad nepotrebnim zabrinutim ‘krupnjacima’ glavne junakinje (po povratku s noćnog seksa trebala bi biti nasmiješena i ispunjena), kratkoći minutaže, primjerenijoj tv-filmu negoli onom namijenjenom gledanju u kinu te da Zagreb izgleda poput sivog Siska prije potresa, „Plavi cvijet“ je kvalitetan urbani ženski film koji nedostaje hrvatskoj kinematografiji (daleko bolji od precijenjene Šerbedžijine „Tereze 37“ s oskarovskim pretenzijama.
Autor: Boris Homovec
