ArtCaffe

Tereza Kesovija, glazbena diva koju nije potrebno posebno predstavljati, budući da su generacije i generacije živjele i danas žive uz njezinu glazbu. No, ipak, u njezinu bogatom životu i karijeri uvijek se nađe i neki ekskluzivni detalj koji je ispričala samo nama u prijateljskom razgovoru s Mišom Mihočevićem. ArtCaffe uvijek donosi više!

Pogledajte emisiju na našem Youtube kanalu i kliknite Subscribe:

Naša jedinstvena i velika glazbena diva Tereza Kesovija u ArtCaffeu nam je ispričala sve o svojim počecima, o vremenu kad se teško živjelo, a ona je vjerovala u bolji život, u umjetnost, u glazbu. Također, govorila nama je i o svom životu u Parizu, o tome kako je postala i francuska zvijezda, kako je Olympija bila puna na njezinim koncertima do posljednjeg mjesta, o tome koliko  truda treba uložiti da bi se došlo do vrha, bez obzira na talent. U ovo razgovoru uz kavu Tereza je predstavila svoju osobnost, a ne samo umjetnički rad.

O Terezi

Tereza Kesovija je još u osnovnoj školi bila član dječjeg zbora dubrovačke katedrale, a nakon toga htjela je upisati glazbenu školu. No njezini su roditelji željeli da upiše neki zanat pa je krenula u stručnu, ali i glazbenu školu, odsjek za flautu. Vrlo brzo ostaje samo u glazbenoj koju je završila i koja je, zahvaljujući njezinoj pobjedi na natjecanju u Ljubljani, dobila sredstva za nastavak rada i nije ukinuta. Nakon toga odlazi u Zagreb na Muzičku akademiju gdje je diplomirala flautu.

Način na koji su joj se roditelji našli opisala je kao pravu romantičnu priču iz romana o zabranjenoj ljubavi. Otac Antun je ostao bez svoje žene, Terezine majke, dok je ona imala samo mjesec dana, a prije toga su dobili Peru, Terezina brata. Majka je umrla od teške bolesti, a otac se nakon toga oženio drugom ženom Jelom.

Jela nikada nije imala svoju djecu, ali, kako Tereza govori, prema njima je uvijek bila dobra. Da joj nije prava majka doznala je kada je imala šest godina i to joj je bio priličan šok, ali su Jelu uvijek nazivali majkom. Školske praznike provodila je u rodnom mjestu svojih roditelja, a to razdoblje opisuje kao najsretnije u svom životu.

Dok je bila na Akademiji u Zagrebu upoznala je svog prvog supruga, Miru Ungara, s kojim je dobila i sina jedinca Alana. Nakon razvoda s Ungarom, Tereza se vjenčala s hrvatskim vaterpolistom Ronaldom Lopatnyijem. Kada je imala trideset i šest godina doznala je, dok je snimala spot u njemačkoj za pjesmu “Nono”, da joj je brat Pero imao prometnu nesreću u kojoj je izgubio život. Nedugo nakon toga umrla je i njihova pomajka Jela. U Francusku je otišla bez sina i muža, u početku joj je bilo teško, ali kada je uspjela skupiti nešto sredstava za život, pozvala je sina i tetku u Francusku.

Oduvijek aktivna

Još u osnovnoj školi Tereza je krenula u ozbiljne glazbene vode kao član dječjeg zbora u dubrovačkoj katedrali, a bila je i već kao sedmogodišnjakinja član zbora radiopostaje Dubrovnik. U razgovoru s profesorom Vickom Padovanom došla je na ideju da svira flautu, no instrument je u to vrijeme iziskivao  bogatstvo i roditelji joj ga nisu mogli odmah priuštiti, no otac je prodao prase da bi joj ga kupio. Dok je studirala flautu na Akademiji u Zagrebu, bila je član Simfonijskog orkestra Radio Zagreb. Prvi veliki nastup imala je 1961. godine u zagrebačkom Varijeteu, a samo godinu nakon imala je svoj prvi nastup izvan granica Hrvatske, u Italiji. Nastupala je Festivalu zabavne glazbe u Splitu, pa je tako 1962.  nastupila pjesmom “Ćakule o siromajima” s kojom je osvojila prvu nagradu publike i nagradu za tekst. S Tonijem Kljakovićem nastupala je na istoimenom festivalu 1964. s pjesmom “Nima Splita do Splita” i  osvojili su prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. Osim festivala u Splitu, godinama je nastupala na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana, gdje je 1998. osvojila nagradu “Legenda festivala” za pjesmu “Nikad ne reci nikad”. Na glazbenom festivalu Zagrebfest dobitnica je također brojnih nagrada publike i žirija, a 1976. godine dobila je nagradu “Luko Paljetak” za pjesmu “I onda kradom gledam lice tvoje”.

Nastupala je u Opatiji na festivalu Dani jugoslavenske zabavne muzike, gdje je također osvajala brojne nagrade, zatim na Dubrovnik festu, gdje je 2005.  nastupala s Kemalom Montenom s pjesmom “Sve dok bude i nas dvoje”. Nastupala je na Melodijama Istre i Kvarnera, zatim Beogradskom proleću, u Šibeniku je nastupila na Večerima dalmatinske šansone, gdje je osvojila nagradu “Dalmatinski šansonijer” za pjesmu “Ne traži dalje”. Pored toga što je ostvarila karijeru i ime jedne od najvećih hrvatskih pjevačica svih vremena, Tereza je ostavila veliki trag i izvan Hrvatske. U Francuskoj je počela nastupati sredinom šezdesetih prošlog stoljeća, a već 1967. izdala je ploču na francuskom jeziku “C’est Ma Chanson”. Tereza je u tom razdoblju u Francuskoj ostvarila uistinu zavidnu karijeru, a vrhunac je svakako bio 1988., kada je održala solistički koncert u Olympiji u Parizu.  U studenom 2007. godine održala je pak povratnički koncert u toj istoj pariškoj prestižnoj dvorani.

U Francuskoj je također surađivala s velikim umjetnicima, poput Serge Lame, Tine Rossija i drugih. Nastupala je na festivalima u Bratislavi, Meksiku, Rio de Janeiru, Antaliji i mnogim drugima gradovima. Dva puta je nastupala na glazbenom festivalu Eurovizija. Jedna je od rijetkih koja je predstavljala drugu zemlju na tom festivalu; 1966. godine predstavljala je, naime, Kneževinu Monako s pjesmom “Bien plus fort”, a 1972. predstavljala je Jugoslaviju s pjesmom “Muzika i ti”. Objavila je dvije autobiografije.

Najveća postignuća

Godine 1958. u Ljubljani je, svirajući flautu, pobijedila na natjecanju mladih, gdje su bili glazbenici iz cijele Jugoslavije. Godine 1999. odlikovana je Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi, koju joj je dodijelio predsjednik Republike Francuske. Dobitnica je i Zlatne povelje za humanizam. Svoje pjesme je pjevala na čak osam svjetskih jezika: slovenskom, talijanskom, francuskom, ruskom, engleskom, njemačkom, španjolskom i portugalskom. Godine 2009. dobila je Porin za životno djelo, a te iste godine od Grada Dubrovnika Nagradu za životno djelo. Nagradu Porin dobila je ponovo 2017., i to za album “Oči duše” kao najbolji album zabavne glazbe. Tereza i dalje osvaja nagrade, ali i aktivno nastupa na mnogim prestižnim pozornicama.

Autor: Žana Begić

Fotografije: Ivan Mihaljević/Unimedia/Opis film