Ružica Maurus: Zahvalna sam Kazalištu Komedija na prigodi da glumim i pjevam s vrhunskim umjetnicima
Ružica Maurus, mlada i nagrađivana glumica Kazališta Komedija, u ArtCaffeu nam je govorila o svom glumačkom putu, ljubavi prema glazbi i glazbenom školovanju, Slavoniji i svemu što ju je tamo oblikovalo te o odnosu prema starijim kolegama… ArtCaffe uvijek donosi više!
Pratite nas četvrtkom u 18.30 na Z1 televiziji, od petka na ostalim partnerskim televizijama i na našem Youtube kanalu (kliknite subscribe).
Ružica Maurus nam je govorila o svom djetinjstvu, glazbenoj školi u Požegi, o prvim glumačkim iskustvima, o suradnji sa starijim kolegama i o tome koliko joj znače sve nagrade koje dolaze iz dana u dan. Spomenula se, među ostalim, i važnosti očuvanja ravnoteže između poslovnog i privatnog života te se osvrnula i na svoja prva medijska iskustva i prisjetila anegdote kako je završila u središnjem dnevniku…
O Ružici Maurus
Ružica je požeška glumica koja je svoje glumačko umijeće kovala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i u Gradskom kazalištu Požega gdje je glumila i režirala u predstavama za djecu i odrasle. Požeškoj i široj publici poznata je i kao vrsna pjevačica, posebice sevdaha.
Od najranijih dana zabavljala je svojim izvedbama ukućane i društvo, a ispričala je i kako je sve počelo: “Uvijek pričam tu priču: nakon jednog koncerta, kada smo bili na druženju, imitirala sam i glumila i tada je moj učitelj i mentor Alen Kopunović Legetin u jednom trenutku rekao – zašto ti ne ideš na glumu? Tada sam bila u trećem razredu srednje i to je, čini se, bila konačna odluka. Krenula sam češće na predstave, potom se uključila u dramsku skupinu u Gradskom kazalištu Požega i to mi je bio najljepši osjećaj. Na kazališnoj sceni osjećala sam se kao doma i vidjela sam da mogu u tom smislu napredovati. U suštini, u dubini svog bića, osjećala sam kako više mogu ponuditi svijetu i sebi kroz glumu i kazalište nego kroz glazbu. Naravno, još uvijek sam snažno povezana s glazbom, bavim se i pjevanjem, ali ovo mi je veća ljubav i izazov”.
Nakon preddiplomskog u godini pandemije odlučila je pauzirati i dobila priliku raditi u požeškom kazalištu. To je prigoda kakvu malo ljudi u tim godinama i s tim statusom može imati – pisati tekstove, režirati, baviti se kostimima, razgovarati s tehničarima, upoznati se kako taj svijet iza scene doista funkcionira i što sve treba pripremiti i napraviti, koja je to vrsta angažmana oko jednog projekta, predstave… To iskustvo ju je izgradilo u kazalištu gdje je svaka uloga nova priča i učenje, ali joj je dalo i dragocjeni temelj te izgradilo samopouzdanje. Kad se vratila na Akademiju u Zagreb, na diplomski, na četvrtu godinu, ima je iskustvo “profesionalne scene i daleko kvalitetniju percepciju rada”.
Na pitanje gdje se vidi u budućnosti, odgovorila je: “Vidim se i u drami i u komediji, ali više možda uživam u potonjem. Naime, u smislu igranja predstava, voljela bih više svaku večer čuti smijeh publike, radovati se s njima, nego raspadati se emocionalno i izazivati uzdahe. Teško je nekog kvalitetno nasmijati, ali i dragocjeno, iako volim i dramu, a tu je i sevdah koji me još vuče”.
Autorica: Žana Begić
Fotografije: Ivan Mihaljević/Unimedia/Opis film
