Šibenik ovih dana ne živi „uz“ Međunarodni dječji festival. On živi u njemu.

Na ulicama koje su navikle na turiste, kavu u hladu i ljetnu sporost, odjednom se događa nešto posve drugo: ritam se ubrzava, ali ne kaotično nego razigrano. Trgovi postaju pozornice, perivoji učionice, a cijeli grad jedna velika scena na kojoj su glavni glumci djeca.

66. izdanje MDF-a još jednom potvrđuje da se radi o festivalu koji je odavno prerastao lokalne okvire i postao relevantna međunarodna kulturna točka. Program je širok, promišljen i razveden – od festivalske televizije, likovnih izložbi i radionica, do uličnih intervencija i večernjih izvedbi koje pune gradske lokacije do posljednjeg mjesta.

Posebnu težinu ovogodišnjem izdanju daju programi na Ljetnoj pozornici, koja i dalje ostaje simbol festivalskog identiteta. Ondje su izvedene predstave koje jasno pokazuju visoku razinu selekcije i produkcije – poput dojmljive „Čudesne šume“ Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca, koja je kroz vizualno bogat i scenski precizan jezik ponudila ozbiljno promišljenu kazališnu formu za djecu, ali i za odrasle gledatelje.

Uz nju, „Šibice“ Cirkusa Uniteda donijele su energiju suvremenog cirkusa u kojem se fizička vještina i dramaturgija stapaju u dinamičan scenski događaj, dok je večernji filmski program pod otvorenim nebom dodatno zaokružio doživljaj Ljetne pozornice kao prostora koji nije samo kazalište – nego i zajedničko gradsko okupljalište.

Takav programski raspon ne bi bio moguć bez jasno postavljene vizije i organizacijskog kontinuiteta festivala. Upravo se u tome prepoznaje snaga vodstva MDF-a koje već godinama uspijeva održati ravnotežu između tradicije i inovacije, lokalne ukorijenjenosti i međunarodne relevantnosti. Festival ne samo da raste – on se precizno razvija, bez gubitka identiteta.

„Dovela sam djecu bez nekih velikih očekivanja, a otišli smo kući puni dojmova. Najviše me iznenadilo koliko su izvođači dostupni djeci – sve je blizu, sve se može dotaknuti, ništa nije ‘zabranjeno’“, kaže jedna majka iz Šibenika.

Djeca to doživljavaju još izravnije.

„Najbolje mi je kad mogu trčati između programa i kad glumci dođu među nas“, kaže osmogodišnji Luka.

Festival se ne događa samo na pozornicama nego i između njih – u kretanju, u susretima, u spontanosti koja se ne može programirati, ali se može omogućiti.

A upravo u tome MDF pokazuje svoju najveću snagu: u sposobnosti da cijeli grad pretvori u prostor igre, ali i ozbiljne umjetnosti. Ulice, trgovi i kazališne kuće postaju dijelovi jedne iste priče u kojoj djeca nisu publika nego sudionici.

„Ovdje se osjeti neka posebna sloboda. Kao da grad diše drukčije ta dva tjedna“, kaže posjetitelj iz Zagreba.

I doista, Šibenik na MDF-u ne izgleda kao kulisa festivala. On izgleda kao njegov ravnopravni sudionik.

Kad festival završi, program se zatvori, ali grad ne ostane isti. Ostane malo mekši u ritmu, malo otvoreniji u pogledu – i možda upravo zato MDF već desetljećima ostaje jedna od rijetkih manifestacija koja ne proizvodi samo događaje, nego i trajnu promjenu perspektive.

Autorica: Žana Begić
Fotografije: Ivan Mihaljević / Unimedia / Opis film