ArtCaffe

Paolo Tišljarić, mladi, ali već etablirani kazališni redatelj i ravnatelj kazališta Marina Držića u Dubrovniku, koje je u njegovu mandatu doživjelo procvat, ekskluzivno gostuje kod Borisa Homovca. Otkriva zašto se sa samo 27 godina odlučio natjecati za ravnateljsku fotelju i kako se kao Zagrepčanin prilagodio životu u Dubrovniku. Priznaje motive svog profesionalnog bavljenja režijom te se prisjeća prvog dana ravnateljskog mandata i demantira glasine da su u čišćenju fundusa scenografije i kostima zauvijek uništene lutke iz kultne predstave „Skup“ Zlatka Boureka. Govorio je i o „brušenju“ zanata, asistenciji i druženju s velikim redateljima poput Tomaža Pandura, Ivice Buljana, Olivera Frljića… te otkrio zašto mu je predstava „Tramvaj zvan čežnja“ Stevena Kenta s Almom Pricom i Draganom Despotom u zagrebačkom HNK-u promijenila život. Dotaknuo se i kontroverza u vezi s Nagradom hrvatskoga glumišta te krize Dubrovačkih ljetnih igara. Pričao je i o suradnji s glumcima Senkom Bulić i Amarom Bukvićem, kako se osjeća u Dubrovniku, kad svi turisti odu, a Stradun isprazni te ima li ambicija jednom zasjesti u vruću ravnateljsku fotelju zagrebačkog HNK.

Zanimljiv i dinamičan razgovor pogledajte u nastavku: 

Autor: Žana