Tri desetljeća na sceni Sandra Lončarić znače mnogo više od samog trajanja u vremenu i prostoru. Riječ je o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih umjetnica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje te desetcima upečatljivih uloga u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. godine.

Kazališne, filmske i televizijske uloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novine – potvrđuju njezinu iznimnu glumačku širinu i dugogodišnju prepoznatljivost. Upravo u Osijeku, gradu koji opisuje kao prostor pripadanja i umjetničkog rasta, izgradila je karijeru koja je nadrasla lokalne okvire, ali mu nikada nije okrenula leđa.

Pogledajte gostovanje u prvoj sezoni ArtCaffea:

Povod razgovoru je značajna obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška i društveno osjetljiva pitanja. Kako sama ističe, kazalište je za nju od samih početaka bilo mnogo više od profesije – mjesto preživljavanja, smisla i stalnog ponovnog pronalaženja sebe.

„Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe“, ističe Lončarić. Prisjećajući se svojih početaka u ratnim i poratnim godinama, naglašava kako je kazalište tada bilo utočište – prostor zajedništva u kojem su i umjetnici i publika tražili isto: potvrdu života i smisla.

Danas, kaže, glumački poziv nosi drugačije izazove. Produkcijski uvjeti su bolji, ali očekivanja su šira nego ikad. „Od glumca se danas traži da bude sve – umjetnik, producent, PR i sadržaj za društvene mreže. Nekada si mogao biti ‘samo’ glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno“, govori, dodajući kako se ipak nije promijenila najvažnija stvar – publika i dalje prepoznaje istinu na sceni.

Ostati u Osijeku za nju nije bila unaprijed planirana odluka, već splet okolnosti koji je s vremenom prerastao u svjestan izbor. „Osijek nije bio samo grad, nego prostor otpora, nježnosti i upornosti“, ističe, naglašavajući kako je upravo ondje mogla istovremeno graditi karijeru i privatni život, bez potrebe za odlaskom.

Nova predstava donosi i novu razinu umjetničke odgovornosti. U Kolumnama zaboravljene djece tumači kompleksan lik novinarke koja na prvi pogled djeluje grubo i manipulativno, no ispod površine nosi duboku traumu. „Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu“, kaže Lončarić, naglašavajući kako ovakve teme – zlostavljanje, moć i šutnja – zahtijevaju iznimnu preciznost i iskrenost.

Uloga ju je, priznaje, osobno duboko dotaknula. Iskustva iz privatnog života dodatno su produbila njezino razumijevanje lika, kojem je pristupila bez površne osude. „Nisam htjela igrati ‘negativku’. Ispod svega postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu“, objašnjava, ističući važnost da publika osjeti tu unutarnju pukotinu.

Predstave koje otvaraju ovako osjetljive teme, smatra, ne traže određenu reakciju publike, već autentičan doživljaj. „Ako publika izađe s pitanjima i potrebom za razgovorom, predstava nastavlja živjeti i izvan scene“, kaže.

Na pitanje o procesu rada, ističe kako je kod ovakvih projekata nužna ravnoteža između analize i emocije. „Ako igraš samo kroz kontrolu, lik postaje hladan. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Istina je negdje između“, naglašava, dodajući kako je redateljski proces bio siguran i precizan.

Može li kazalište danas mijenjati svijet? „Možda ne direktno, ali može otvoriti pukotinu“, odgovara Lončarić. Upravo u toj pukotini, u nelagodi i preispitivanju koje kazalište potiče, vidi njegovu najveću snagu.

Nakon tri desetljeća na sceni, ono što je i dalje pokreće ostaje isto – potreba za razumijevanjem čovjeka i stvaranjem. „I dalje me uzbuđuje susret s publikom, taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto dogodi, a ne može se do kraja objasniti“, zaključuje.

I upravo zbog toga, karijera Sandre Lončarić nije samo priča o trajanju – već o neprestanoj potrazi za istinom na sceni i izvan nje.

Autorica: Žana Begić, prema intervju objavljenom na stranicama HNK Osijek, autorice Narcise Vekić, kojoj se posebno zahvaljujemo na dopuštenju za objavu interpretirane verzije intervjua

Fotografije: naslovna – Marina vojnović, Ivan Mihaljević Unimedia/Opis film